U periodu 1999. – 2000. godine urađena je kompleksna studija pod nazivom “Dugoročno rješavanje vodosnabdijevanja,odvodnje i tretmana otpadnih voda u Kantonu Sarajevo”, koja je realizovana u dvije faze: Master plan i Studija izvodljivosti.

Jedna od primarnih analiza provedenih u Masterplanu odnosi se na utvrđivanje održive izdašnosti postojećih izvorišta vodosnabdijevanja. Tako se pokazalo da postojeći riječni zahvati i vrela koja su uključena u sistem vodosnabdijevanja, predstavljaju resurs koji ima održivu izdašnost u pogledu količina, pouzdanosti i kvaliteta. Međutim, skoro pola količine voda koje se dobivaju iz bunarskih postrojenja obezbjeđuju se vještačkim prihranjivanjem, a pokazalo se u praksi da u tom procesu dolazi do intenzivnog kolmiranja akvifera (zatrpavanja podzemnih rezervoara vode) i postepenog smanjenja izdašnosti.
Zato je ocijenjeno da prihranjivanje akvifera nije održivo dugoročno rješenje, pa je održiva izdašnost bunarskih postrojenja ograničena na 22 miliona m3 godišnje (700 l/s). Kada se tome doda održiva izdašnost vrela i riječnih zahvata Vogošće i Mošćanice (6.3 miliona m3/god), onda ukupna održiva izdašnost izvora iz kojih se napaja Centralni sistem vodosnabdijevanja iznosi 41.2 miliona m3/god, ili samo oko 41% od ukupnih trenutnih potreba.

S obzirom da kapacitet izvorišta u cijelosti ne “pokriva” deficit voda u planskom periodu (do 2020. godine), u okviru Master plana su razmatrane i tri potencijalne lokacije akumulacija: Crna Rijeka, Bijela Rijeka i Misoča.
Dugoročni plan je trebao biti implementiran po slijedećem programu:

• vodozahvat na rijeci Bosni (planirana realizacija zahvata od 1000 l/s do 2004. godine),
• akumulacija Crna Rijeka (planirana realizacija do kraja 2006. godine),
• reduciranje gubitaka u sistemu (prihvatljiv nivo od 40% u 2020. godini).

Izgradnja akumulacije na Bijeloj rijeci je ostavljena za postplanski period.

Od svega navedenog do sada je realiziran samo vodozahvat na rijeci Bosni.